Ovdje se radi o pravoj pravcatojnPremda malo nejasnoj gazeli,nŽivotinji iz mojih ljepših snovanŠto mi priprostu dušu veseli.nTražeci u sebi više nego imamnU najtamnije zakutke duše sam virnuo,nSve sam u sebi već klasificiraonAli gazelu nisam dodirnuo.nnNestalna gazela što se prelijeva nestajenU neke boje pustinjskoga pijeska,nPretvara pustare moje u vedra jezeranU kojima joj se ljupka slika ljeska.nKatkad tek učtivo počiva u mojoj utrobinNedokučiva ko nerođeno dijete,nKatkada tumara lelujava prikazanPo tumorima moje mrzovolje i sjete.nnKada se zateknem u umornoj stanci,nKad nigdje više ništa ne očekujem,nČujem blagi topot njenih krhkih nogu,nKo golem bubanj pod njima odjekujem.nU vitkom galopu mi jezdi kroz dušunI duša moja je ko opita,nKo iskrena bludnica duša mi se otvaranDodiru tih gracioznih kopita.nnOdakle tako egzotično živinčenU mojoj pitomoj dušici,nKo da se kakva blistava princezanNastanila u potleušici.nMože li njeno prisustvo pretvoritinOvo jadno tijelo u raskošnu palaču ?nJa živim u neprestanom strahu -nNjenu čistoću okaljat ću.nnI bojim se da neću shvatiti što značinNjen ljupki zov u ovom strašnom vremenu,nDa će mi pobjeći prije nego nađemnAlkemijski put k njenom otmjenom plemenu.nImam tu gazelu, ah, kakvu gazelu,nNegdje u tijelu, u truloj ljusci,nAli preobrazbe alkemijske nemanI lik moj ostaje ljudski.